Doseljavanje Nijemaca u Hrvatsku tijekom 18. i 19. stoljeća

U četvrtak 11. ožujka 2010. godine u 17 sati u maloj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21 u sklopu tribine Hrvatskog rodoslovnog društva, dr. sc. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest održao je predavanje pod nazivom "Doseljavanje Nijemaca i drugih narodnosti u Hrvatsku u 18. i 19. stoljeću". Donosimo prvi dio materijala koji je pripremio autor.

Germanska, odnosno njemačka prisutnost u istočnoj i jugoistočnoj Europi, od kasne antike, preko srednjega vijeka do najnovijeg doba, redovito je uvjetovana migracijskim kretanjima viška stanovništva u matičnim zemljama i ponajprije gospodarskim razlozima.

Znatnije skupine i važnije naseobine stanovništva njemačkog podrijetla zabilježene su u istočnoj i jugoistočnoj Europi (Galicija, Bukovina, Transilvanija) u 13. i 14. stoljeću. Na južnoslavenskim prostorima najstarije značajnije njemačke naseobine su iz 14. stoljeća u Kočevju, a bilo je i manjih skupina Nijemaca, trgovaca i obrtnika po gradovima, te uz srednjovjekovne rudokope (gotovo isključivo Sasi). U to vrijeme doseljavaju i prvi Nijemci u hrvatske krajeve. Najstarije njemačke skupine u Hrvatskoj spominju se od početka 13. stoljeća u gradovima i trgovištima (Varaždin, Zagreb, Samobor, Petrinja, Križevci, Koprivnica, Virovitica, Vukovar, itd.). Pravo podrijetlo tih njemačkih naseljenika, pretežito obrtnika i trgovaca, nije uvijek moguće ustanoviti. Njemački doseljenici obično dolaze s pridjevkom Teutonicus, Alemanus ili imenom njemačkog ili austrijskog grada iz kojeg potječu, ili često i pod imenom Sasa, ali zasigurno ih je bilo i iz drugih njemačkih krajeva. Iako udio njemačkih doseljenika u gradskim naseljima srednjovjekovne Slavonije nije bio toliki kao u susjednoj Ugarskoj, gdje su Nijemci činili većinu gradskog stanovništva, njihov je utjecaj i u urbanim sjevernohrvatskim središtima bio značajan. O broju njemačkih doseljenika na hrvatske prostore u kasnom srednjem vijeku ne zna se mnogo, već jedino da su bili ograničeni na gradove, trgovišta i rudokope.

Važniji su njemački kolonizacijski valovi u 18. i 19. stoljeću, na područjima istočne Europe (Rusija, Galicija, Besarabija, Ukrajina) i jugoistočne Europe (Banat, Bačka, Baranja, Slavonija, Srijem).

Ubrzo nakon protjerivanja Osmanlija iz Panonije, naseljavaju se Nijemci na tim prostorima. Njemačko naseljavanje istočne i jugoistočne Europe, motivirano, u prvom redu, gospodarskim razlozima, odigralo se je u vrijeme kolonizacije na europskom kontinentu, kada se preseljavaju, dakako, i drugi narodi. Udio časnika i vojnika s njemačkog i austrijskog prostora u hrvatskoj vojnoj povijesti velik je i značajan. Nijemci su naseljavali Vojnu krajinu (Granicu) od njezina nastanka u 16. stoljeću, prvenstveno kao vojnici. Tamo su činili sve vrijeme postojanja vojnokrajiškog sustava svojevrsnu društvenu elitu. Profesionalni vojnici okupljeni ponajprije iz austrijskih i njemačkih pokrajina, a zatim i ostalih zapadnoeu¬ropskih zemalja dolaze u hrvatsku i slavonsku Vojnu krajinu. Uz njih, u pravilu, dolaze i članovi obitelji i bliži srodnici. Uz vojsku tada dolaze i potrebni obrtnici, upravni činovnici i drugo potrebno osoblje. Budući da ostaju godinama kao stalna vojna posada, postupno se privikavaju na nov način života. Postaju i sve nepokretljiviji, napose oni koji su u sastavu vojne komore obavljali obrtničke i slične poslove ili im je rok službe istje¬cao. Oni koji napuštaju vojsku (isluženi i otpušteni vojnici) svoju budućnost ostvaruju u građanskim zanimanjima, postaju obrtnici, posjednici i poljoprivrednici i tako ostaju trajno naseljeni. Na područje Vojne krajine, napose u vrijeme cara Josipa II., doseljavaju Nijemci zemljoradnici i naseljavaju postojeća ili osnivaju nova sela. Ti njemački, ali i drugi doseljenici u Vojnu krajinu, dobivaju i određene povlastice.

Nasuprot legendama i mitovima, kolonizacija je ne samo za ljude, nego i za državu bila težak, skup i mukotrpan projekt. Tijekom 18. i početkom 19. stoljeća Nijemce i ostale strance naseljavali su u Hrvatsku, u prvom redu Slavoniju i Srijem, gotovo isključivo feudalci na svoje posjede (primjerice: Eltz, Janković, Jovanović, Pejačević, Prandau). Napose u vrijeme carice Marije Terezije i cara Josipa II. Nijemci, uglavnom obrtnici, ali i trgovci, naseljavaju se u hrvatske gradove i trgovišta, a u manjem broju kao zemljoradnici u sela. Ugarska dvorska komora je 1784. ustanovila točne uvjete glede naseljavanja, i državnog i privatnog. Kada je u drugoj polovici 18. stoljeća car Josip II. počeo s naseljavanjem Nijemaca u Ugarskoj (Banatu i Bačkoj), počinje njihovo naseljavanje i u Slavoniji i Srijemu, ali i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Preseljavanjem Nijemaca jednim dijelom iz ranije koloniziranih područja Bačke i Banata, ali i doseljavanjem iz južnonjemačkih pokrajina nastaju potkraj 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća u Slavoniji i Srijemu nova njemačka naselja. Za napoleonskih ratova doseljavanje je iz njemačkih zemalja zamrlo i nije bilo značajnijih preseljavanja. Kolonizacija Nijemaca na jugoistok Europe dobiva jači intenzitet nakon Bečkog mira 1810. godine, mahom iz opustošenih krajeva južne Njemačke. Nijemci doseljavaju u gradove i trgovišta, te vojna središta (utvrde), a dolaze znatnim brojem i u već postojeća pretežito hrvatska sela, ali i osnivaju nova kolonistička naselja. Edikt o vjerskoj toleranciji cara Josipa II. iz 1781. intenzivira nakratko kolonizaciju hrvatskih zemalja, napose Slavonije i Srijema. Razvoju njemačkih nasobina u Hrvatskoj smetao je donekle nesiguran položaj protestanata. To je, međutim, potrajalo samo kratko vrijeme, jer Protestanskim patentom iz 1859. protegnuta je sloboda vjeroispovjesti i na Hrvatsku i na Slavoniju, pa je protestantima bilo omogućeno podizanje njihovih vjerskih općina. Znatnije naseljavanje Nijemaca u Hrvatsku nastupit će od potkraj 18., odnosno od početka 19. stoljeća.

Glavnina njemačkih doseljenika došla je u Hrvatsku, pretežito u Slavoniju i Srijem, tek u drugoj polovici 19. stoljeća, ne više iz njemačkih zemalja, nego uglavnom iz prije koloniziranih područja Banata, Bačke i Baranje. Iseljavanje Nijemaca iz tih područja u Slavoniju i Srijem, pospješilo je i to što njemačko običajno pravo nije dopuštalo (uobičavalo) realnu podjelu posjeda (imanja). Preseljavanjem Nijemaca, napose iz Bačke, pretežito zemljoradničkog i seoskog stanovništva, nastaju u to doba u Slavoniji i Srijemu nova njemačka naselja.

Za razdoblje od 1880. do 1900., zamjetan je rast broja stanovnika napose u onim mjestima istočne Hrvatske u koja su se pretežito useljavali Nijemci i drugi stranci. Do kraja 19. stoljeća nastavili su se useljenički valovi njemačkog, mađarskog, slovačkog, djelomice i drugoga stranog stanovništva, uz istodobno stalno smanjenje rasta Hrvata. Zbog toga su se promijenili udjeli pojedinih naroda / etničkih skupina u ukupnom stanovništvu istočne Hrvatske. To razdoblje njemačke kolonizacije u Hrvatsku, u znatnoj je mjeri i odredilo etnički, gospodarski, kulturni i politički život i odnose, napose Slavonije i Srijema, u nadolazećim vremenima.

U Hrvatskoj je najviše njemačkih naseobina bilo u sjeveroistočnom području, u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Nijemci su bili najzastupljeniji u gradovima (trgovištima) i(li) okruzima: Osijek, Beli Manastir, Đakovo, Vinkovci, Vukovar, Županja, Požega, Slavonski Brod, Našice, Donji Miholjac, Podravska Slatina, Virovitica, Daruvara, Pakrac, Nova Gradiška, Novska, Kutina, Garešnica, Grubišno Polje, Bjelovar. Najbrojniji su bili u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu, a manje ih je bilo u posavskoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj je veća skupina Nijemaca živjela još samo u Zagrebu. Manji broj Nijemaca, uglavnom obrtnika i činovnika, živio je i u Dalmaciji i Istri, u austrougarskom razdoblju, pretežito po gradovima.

Njemački doseljenici u Slavoniji i Srijemu često su bili podrijetlom iz istog sela (napose je to slučaj kod doseljenih bačkih Nijemaca), te su osnivali tzv. Tochterkolonien, odnosno iskazivali tendenciju okupljanja / naseljavanja prema zavičajnoj osnovi. Na području Bačke, Baranje i Banata, kolonisti su u 18. stoljeću uglavnom nastanjivani u odvojena, nacionalno homogena naselja. Prvi su njihovi potomci, dok je još bilo relativno dovoljno slobodne zemlje, osnivali tzv. sekundarna kolonistička naselja, koja su u etničkom pogledu isto tako bila homogena. Napose u Slavoniji i Srijemu, koji su pretežito naseljavani u drugoj polovici 19. stoljeća iz susjednih prije koloniziranih područja, a i iz njemačkih zemalja, mnogo su češća etnički mješovita sela.

Njemački doseljenici, prispjeli iz raznih njemačkih zemalja nisu imali izgrađene narodne i političke svijesti, ni svijesti o zajedničkoj pripadnosti. Najviše ih je objedinjivalo jezičko i kulturno (kod protestanata i vjersko) razlikovanje od naroda s kojim su živjeli u susjedstvu. Hrvatski Nijemci nastanjeni nekompaktno, prepušteni sami sebi, baveći se većinom zemljoradnjom i obrtima, zasnivaju poseban, izrazito individualistički način života, pri čemu osjećaj međusobne solidarnosti malokad prelazi granice sela ili naselja. Činjenica je da se osjećanje nacionalne svijesti u Nijemaca europskog jugoistoka razvijalo sporije nego u ostalih naroda / etničkih skupina s kojima su živjeli U pravilu, po selima je pohrvaćivanje Nijemaca bilo rjeđe i sporije. Pohrvaćeni su i izgubili su svijest o svojem njemačkom podrijetlu, ponajprije malobrojni Nijemci doseljeni u sela u prvoj polovici 19. stoljeća i ranije, te oni koji su bili izvan veće skupine sunarodnjaka. Nijemci doseljeni u vrijeme skupnih useljavanja u sela tijekom druge polovice 19. stoljeća i poslije gotovo su bez iznimke sačuvali svoju nacionalnu (etničku) svijest. Primjetno je relativno brzo pohrvaćenje njemačkih doseljenika u sela zapadnoga Srijema i zapadne Slavonije. Napose je ubrzano pohrvaćenje njemačkih doseljenika u Slavoniji još potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Među njemačkim doseljenicima u našim krajevima bilo je i mnogo onih koji su slijedom generacija prigrlili nov životni prostor kao svoj jedini zavičaj, prihvatili narod u kojem su se našli i njihov jezik. Potkraj 19. stoljeća dragovoljna kroatizacija i postupna asimilacija njemačkog stanovništva bila je vrlo raširena, napose u gradovima. Pohrvaćivanje njemačkih doseljenika ne treba, naravno, apsolutizirati, ali ga treba prihvatiti za jednako nepobitnu činjenicu kao što je bila i germanizacija.

Nakon Austro-Ugarske nagodbe 1867. godine, njemačka je etnička skupina / zajednica, kao uostalom i sve ostale u ugarskoj polovici Monarhije pod udarom mađarskog nacionalizma. I u Hrvatskoj, koja je krajnjim naporima branila svoj uz velike teškoće očuvan državnopravni status, njemačka je etnička skupina / zajednica u drugoj polovici 19. stoljeća bila izvrgnuta pritisku nacionalizma. Ipak, o prisilnoj se asimilaciji, poput one u Mađarskoj, ne može govoriti. Naprotiv, značajan je udjel Nijemaca u svekolikom razvitku zemlje. Zanimljivo je da su se njemački doseljenici aktivizirali u politiku i bili pritom prilično utjecajni u političkim strankama u mladoj parlamentarnoj demokraciji Slavonije i Hrvatske znatno prije nego što su se uspjeli politički organizirati radi očuvanja i zaštite svojeg etničkog interesa. Izbijanje Prvoga svjetskog rata prekinulo je to zakašnjelo organiziranje njemačke etničke skupine u Hrvatskoj, te njegov ishod vratio na početak pitanja položaja te manjine u novim državama.

Prve točnije podatke o broju Nijemaca u Hrvatskoj iznijeo je 1840. Alexius von Fényes, koji je po starim crkvenim šematizmima sastavio približnu statistiku naroda na području zemalja krune sv. Stjepana. Po njemu je broj Nijemaca u hrvatskim zemljama tada iznosio oko 13.000 (0,8%). Popis stanovništva iz 1857. iskazuje za Hrvatsku i Hrvatsko-slavonsku krajinu oko 29.000 (1,75%) Nijemaca. Slijedi razdoblje znatnog povećanja broja Nijemaca u Hrvatskoj. Od sredine 19. stoljeća slijedi razdoblje njemačke kolonizacije hrvatskih zemalja, napose Slavonije i Srijema. Za četvrt stoljeća broj Nijemaca se je u Hrvatskoj gotovo potrostručio, a za pola stoljeća učetverostručio. Popis stanovništva iz 1880. bilježi u Hrvatskoj oko 96.000 (3,85%) Nijemaca. Popis iz 1890. bilježi u Hrvatskoj oko 109.000 (3,81%), popis iz 1900. oko 116.000 (3,7%) i popis iz 1910. oko 120.000 (3,45%).

Kolonizacije Nijemaca u Hrvatsku, napose Slavoniju i Srijem, vrhunac je postigla oko 1900. Potkraj 19. stoljeća doseljavanje Nijemaca jenjava, ali i dalje traje. Početkom 20. stoljeća broj Nijemaca u Hrvatskoj stabilizira se na stanju koje se održalo sve do potkraj Drugoga svjetskog rata. Da bismo dobili točniji broj Nijemaca u Hrvatskoj prema svim popisima stanovništva do 1931., treba oduzeti nekoliko tisuća Židova, koji su se u rezultatima popisa razlikovali po vjerskom određenju.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije pripadnici njemačke etničke skupine u jugoistočnoj Europi i u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca našli su se u novom položaju nacionalne manjine. Mirovne odredbe novonastalim su državama nametnule obvezu zaštite prava manjina, ali to je za oko dva milijuna Nijemaca europskog jugoistoka bila slaba utjeha. Od početka nova je Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija, pokazala pravu narav svoje politike prema manjinama. Nijemci su bili izloženi pritisku novih vlasti, što je dovelo do iseljavanja. Najveći pad zabilježen je na području Bosne i Hercegovine, a osobito u Sloveniji. Ta su područja pripadala neposredno pod austrijsku državnu upravu, te su se oni čiji je boravak bio vezan uz postojanje austrijskih državnih tijela iselili. U međuratnom razdoblju naglo će pasti stopa rasta njemačkoga stanovništva u Kraljevini SHS / Jugoslaviji. Osim toga, računa se da je od potkraj 19. stoljeća u prekomorske zemlje otišao znatan broj Nijemaca europskog jugoistoka. Prema nekim navodima preko 20.000 hrvatskih Nijemaca iselilo je u obje Amerike još prije raspada Austro-Ugarske Monarhije.

Njemačke koloniste i njihove potomke domaće je pučanstvo nazivalo Švabama (Schwaben), a mnogi od njih kao i brojni njemački autori, koriste također taj naziv, pa skupinu njemačkih kolonista na jugoistoku nazivaju Podunavskim Švabama. Donauschwaben stvoren je kao zajednički naziv nakon prvog svjetskog rata za Nijemce u prijašnjoj Ugarskoj, napose u Bačkoj, Banatu, Slavoniji i Srijemu. I hrvatski narod Nijemce obično naziva Švabama. Taj naziv nije neopravdan. Francuzi sve Nijemce nazivaju Alemanima, a Njemačku Alemanijom – iz jednostavnog razloga što se njemačko alemansko pleme u Alzasu i Švicarskoj nalazi u njihovom neposrednom susjedstvu. Ovome treba dodati da i u Finskoj zbog toga sve Nijemce zovu Saksoncima. Hrvati su isto tako ime švapskog plemena, čiji mu je jedan dio najbliži od svih Nijemaca, prenijeli na cijeli njemački narod. Švabe u Njemačkoj su, međutim, samo jedno od povijesnih germanskih plemena. Naseljeni su na zapadu Bavarske i u velikom dijelu Württemberga, dakle na jugozapadu sadašnje Njemačke. Iz Švapske potječe samo manji dio doseljenika, a znatno više iz Bavarske, Sudeta, Hessena, Pfalza te Lotaringije i Saara. Stoga se tajna njihova ovdašnja naziva možda može objasniti i time što je među došljacima na početku kolonizacije bilo relativno mnogo Švaba. Njemački autori Podunavske Švabe smatraju I nazivaju "novim njemačkim plemenom". Nova narodna tvorevina, nastala stapanjem sunarodnjaka iz različitih krajeva Njemačke, a generacijama pod utjecajem drugih naroda iz svog okruženja, stekla je niz novih etničkih obilježja. Nijemci iz Reicha nazivali su svoje sunarodnjake, koji su rođeni i žive u nekoj zemlji izvan Njemačke i Folksdojčerima (Volksdeutscher). Ovaj je naziv također vrlo raširen. Uza sva ova imena, kako su ih nazivali, kako su nazivali sami sebe i kako su ih označavali u literaturi, historiografskoj i publicističkoj, potomci njemačkih kolonista na našim prostorima deklariraju se na popisima stanovništva i nazivaju sami sebe Nijemcima, odnosno Austrijancima, shodno tome smatraju li sebe pripadnicima njemačkog ili austrijskog naroda.