Plemićki grb obitelji Rajčić iz Poljica; uočiti polumjesece (mladi mjesec), stari hrvatski simbol koji se redovno javlja na srednjovjekovnim stećima Nevesta, Unešića i Koprne. U doba sukoba s Turcima Poljičani su odbacili prastari grb sa mladim mjesecom i zvijezdom Danicom te su preuzeli lik svetog Jurja koji ubija zmaja kao simbol Poljica.

Od Rajčić grada do Poljica i natrag do Rajčića bunara

U prvome dijelu eseja o rodu Rajčića dobili smo sliku o snazi i ugledu roda Rajčića na početku 18. stoljeća. K tome trebamo dodati kako postoje prastari Rajčića bunari blizu Lećevice; vjerojatno mnogo stariji od vremena turske okupacije (vidi sliku). Postojala je i 'bandira Rajčića' iz Korušica 1709. pod zapovjedništvom harambaše (Ante?) Rajčića. Imaju visoke vojne dužnosnike toga vremena (kapitane i pukovnike) o kojima nema ni spomena na popisu izbjeglog stanovništva u okolici Šibenika kao ni u zapisima fra Bonaventure Biloglava. Sve to upućuje na logičan zaključak da je „baza“ roda Rajčića morala biti daleko šire područje od teritorija današnje općine Unešić. Na žalost, usmena tradicija iz Nevesta ne doseže do tih vremena. Gospodin Mirko Matijaš na nevest-cera.net navodi kako neveški Rajčići danas imaju sljedeće obiteljske nadimke: Šmeuti, Kudrići, Barišići, Kljaići, Blažovići i Mršići.

Danas nema Rajčića u Poljicima; nalazimo ih u Mravincama (Solin), na samoj granici Poljica (vjerojatno noviji naseljenici). Po sličnosti prezimena nameće se zaključak da bi brojni dalmatinski Rajčići mogli imati veze s tom starom hrvatskom plemenitaškom porodicom Rajčića. Taj stari rod je vjerojatno iz Like; danas u Gospiću postoje temelji utvrde koja se zove 'Rajčića grad'. Dio njih se još u 14. stoljeću naselio među Poljičane u službi tadašnjeg hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca pa su ih zato domaći poljički didići i zvali „Ugričići“. Nakon zadarskog mira 1358. godine, plemić Juraj Rajčić (skupa sa Jurjem Dražojevićem) upravljao je Poljicima i zastupao poljičke interese u sukobu sa splitskom općinom (komunom). Međutim, nemamo dokumentiranih dokaza da su neveški ili ostali zagorski Rajčići potomci toga Jurja (iako je među zagorskim Rajčićima Jure vrlo često muško ime). Prema Alfonsu Paviću: Juraj Rajčić je živio u Poljicima, a kada je umro, pokopan je u Splitu. Prema usmenoj predaji, imao je dva sina, Ugrina i Novaka. Ugrin se ženio tri puta, druga mu je žena bila rođena Dražojević. Po njemu se nazvala loza Ugrinovića koja je dala i poljičkih knezova i biskupa Nikolu. Ugrinov brat Novak je imao sina Petrića koji je umro bez djece. Drugi Ugrinov sin Pavao je praotac roda Pavića koji je imao više velikih knezova u Poljicima. No treba biti oprezan s nagađanjima. Pavić je relativno često prezime (npr. u Utorama Donjim u mnogim drugim mjestima); Ugrinovići ili Ugričići su također dosta rasprostranjeni (i među hrvatskim Srbima).

Nevest i Rajčići – krajolik i spomenici. Na slici gore (A) je panorama Nevesta slikana iz susjedne Visoke (N. Budisa; 2009) dok je dolje (B) je fotografija Rajčića Bunara kod Lećevice (snimio Tomislav Lerotić, 2003.) U svojoj maloj ali hvalevrijednoj monografiji o Nevestu, Vicko Kapitanović je mudro zapisao: "Posebno su se iz Nevesta i Unešića raspršili Rajčići po čitavoj Zagori naročito po Ogorju i Radošiću. No nije jednostavno odgovoriti odakle je zapravo ta obitelj."

Špekulacije, nagađanja i vjerovanja

Juraj Rajčić je bio hrvatski plemić koga su hrvatsko-ugarski kralj i hrvatski ban [ili banovac] iz Knina poslali među Poljičane. Umro je u Splitu i pokopan je u crkvi sv. Dominika, gdje mu je i danas grob sa natpisom. Na prostru koji obuhvaća povijesna Poljica tih Rajčića danas nema – ‚pretvorili‘ su se u Paviće i Ugrine (Ugrinovići, Sinovčići). To su bili obiteljski nadimci koji su postali prezimena. Na području današnje općine Unešić, npr. u Utorama Donjim imamo staru porodicu Bučevića, koji su odbacili staro prezime a preuzeli nadimačka imena: Kerani, Baleci itd. Međutim, naseljenci u Ceri su zadržali staro prezime Bučević (iako su po obiteljskom nadmiku Kerani), tako da to staro prezime nalazimo u Ceri, iako tu ne pripadaju starinom. Slično je i sa starom hrvatskom velikaškom porodicom Šubića-Zrinskih, čije izravne potomke nalazimo u Grčkoj na Kreti (Zriniakis) dok su u Hrvatskoj odavno izumrli. Zato možemo samo špekulirati da se možda slično dogodilo i s poljičkim Rajčićima. Pri tome bi se moglo dogoditi da su domaći preuzeli nadimačka prezimena (Pavić i Ugrin/Ugričić), dok su raseljeni zadržali starinsko prezime Rajčić. Ti su za turske okupacije vjerojatno i dospjeli u Nevest, Unešić i Vinovo (Partemis, Marčele) gdje su i živjeli kao turski podanici sve do velikog ustanka Zagorana 1648. i prelaska naroda u zbjeg 1684. godine. No, može isto tako biti da su im Turci dopustili naseliti se u Nevest odnekle drugdje i da uopće nemaju veze s poljičkim Rajčićima. Npr. obitelji velikog hrvatskog roda Raiča (Rajčevića) iz Bosne i Hercegovine su se raseljavale po dalmatinskim prostorima, prije i nakon oslobođenja od Osmanlija. Tako smo vidjeli u prvome dijelu eseja kako su se pojedini Rajčići iz Unešića pisali i kao Rajčević.

Umjesto zaključka: kako postati "plemenit"?

Što ćemo, dakle, zaključiti? U zapadnoj i srednjoj Europi „plemenstvo“ ima danas manje-više simboličko značenje. Tako bi trebalo svagdje biti. Pri tome uvijek imati na umu kako je plemenitost u prvome redu osobina karaktera. Svaki čovjek ili žena može može biti plemenit(a) ako radi na sebi, bez obzira tko (i što) su preci bili. Svatko je, naime, odgovoran za ono što jest. Osobno sam uvjeren kako je jedna od temeljnih osobina svakoga plemenitog čovjeka da se propituje za svoje podrijetlo. Učeći tako o svojim precima čovjek nastoji proširiti svoje vidike, postati zreliji, mudriji, tolerantniji i nadasve svakim danom nastoji biti sve bolji.

Izvori građe:

1. Karlo Kosor: Drniška krajina za turskoga vladanja, Kačić, XI. (str. 125-182), Split, 1979..
2. Vicko Kapitanović: Nevest, Župski ured u Nevestu, 1992.
3. Jakov Grbeša: Unešić i okolica kroz tisućljeća, Poglavarstvo općine Unešić, 1997.
4. Krešimir Kužić: Povijest Dalmatinske zagore, Književni krug Split, 1997.
5. Ivan Ugrin: Alfons Pavić – Prinosi povijesti Poljica, Slododna Dalmacija od 4.9.2004.
6. Ante Ivanković i Jure Kerum: Hrvatski rodovi općine Muć', Split, 2007.