Prezime Vlašić

vlasic
Branka Vlašić. Izvor: Wikipedia

Prezime Vlašić ima 2517 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 133. hrvatsko prezime.

Vlašića je najviše: u Zagrebu (195 obitelji, 521 duša), Veloj Luci (40, 104), Karlovcu (29, 70), Dubrovniku (22, 67), Jastrebarskom (15, 58), Podstrani pokraj Splita (14, 44), Splitu (15, 36), Podravskim Sesvetama (12, 35), Sesvetama (11, 34), Rijeci (15, 32).

Prezime je izvedenica od imenice Vlah (Vlah + ić = Vlahić = Vlašić).

Preoblikovana osnova Vlaš- često se koristi i u toponimiji:

  • Vlaška (Valahija) je povijesna oblast u južnoj Rumunjskoj između Karpata i Dunava, koja je dolinom rijeke Olt podijeljena je na dva dijela: istočni-Munteniju ili Veliku Vlašku s glavnim gradom Bukureštom i zapadni-Olteniju ili Malu Vlašku s glavnim gradom Craiovom;
  • Vlašić je planina u srednjoj Bosni, sjeverno od Travnika s najvišim vrhovima Paljenik (1943 metra) i Vlašić (1919);
  • dio planine Biokove zove se Mala Vlaška;
  • hrvatska naselja: Vlaška Kula (Lika), Mala Vlaška (Pakrac), Vlašić Brdo i Vlaškovec (Jastrebarsko), Vlašići (Pag).

Jedna od poznatijih ulica u Zagrebu je Vlaška ulica, koja se u 13. stoljeću zvala Vicus Latinorum (Latinsko Selo), jer je bila naselje talijanskih obrtnika koji su prema onodobnim podjelama spadali među Vlahe. U Zagrebu postoji i predio Laščina, kojem naziv potječe od Olasz (Olaš), kako je glasio mađarski naziv za Talijane.

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Vlašec, Vlašica, Vlašiček, Vlaškalić, Vlaški, Vlaškovac, Vlahović.

Vlašić je učestalo prezime dalmatinskih prostora: u 40 naselja tog kraja popis iz 2001. godine je zatekao 191 Vlašića obitelj s 525 duša.

Prezime Vlašić na šibenskom se području spominje u 15. stoljeću. [1]

Prema popisu iz 2001. godine Vlašići na šibenskom području žive u dva naselja s 15 obitelji i 46 duša: u Dubravi pokraj Tisnog (11 obitelji, 31 duša) i Vodicama (4, 15).
Jedan od starijih spomena prezimena potječe iz 1459. godine, kada je u Konavlima, u naselju Gabrile, navedena obitelj Đure Vlašića; u tom se naselju 1560. godine spominje Nikola Đurović Vlašić; godine pak 1673/1674. u Radovčićima, također u Konavlima, je zabilježen Đuro Vlašić. [2]

Na Pelješcu, u Brocama su godine 1831. upisane tri Vlašića obitelji: Stjepana Ivanova, Nikole Matova i udovice Ane Vlašić; godine 1880. su upisani domaćini obitelji: Miho Stjepanov, Mato Nikolin i obitelj pokojnog Ivana Stjepanova Vlašića. [3]

Ta grana peljeških Vlašića je nastala od starijeg roda Mihovića, koji se u Brocama mogu pratiti u ispravama od 1683. godine, kad je zabilježen Stjepan Matov Mihović.

I u Boljenovićima, također na Pelješcu, 1831. godine upisani su: obitelj Marka Josipova Vlašića koji se nekoć prezivao Rogizin a još ranije Skoknić; godine 1880. u Boljenovićima je zabilježena obitelj Frana Antunova i Josipa Markova Vlašića. [4] Dakle ta je grana peljeških Vlašića nastala od roda Rogizina starinom Skoknića.

U Stankovićima, također na Pelješcu, godine pak 1880. zabilježena je obitelj Ivana Pavlova Vlašića. [5]

Prema popisu iz 2001. godine na širem dubrovačkom području, u što je uključena i Korčula, Vlašići žive u 21 naselju s 81 obitelji i 217 duša. Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Vlašića: u Dubrovniku (22 obitelji, 67 duša), Brocama (6, 13), Kuparima (2, 11), Korčuli (5, 11), Novoj Mokošici (7, 24), Pupnatu (8, 24), Veloj Luci (10, 104).

Iz Dubrovnika je 1733. godine doselio u Opuzen Nikola Vlašić služiti u obitelji Andrije Salacanovića. Tu se spominju 1779. godine, ali su krajem 18. stoljeća nestali iz tog mjesta u Neretvi. [6]

Jedan od starijih spomena Vlašića potječe iz 1551. godine, kada su u popis vojne posade tvrđavnog naselja Brinje uvrštene i dvije Vlašića obitelji. Danas u Lici Vlašići žive: u Ličkom Osiku i Otočcu po jedna dvočlana obitelj i u Vrhovina jedna osoba s tim prezimenom.

Godine pak 1558. u urbaru Rosopajnika i Prilišća, naselja današnje općine Netretić u Karlovačkoj županiji, koji su tada bili posjedi Nikole Zrinjskog i Stjepana Frankopana Ozaljskog, upisan je i Bariša Vlašić. Iz te isprave saznaje se da su najsvježiji doseljenici stigli iz Muškovaca pokraj Obrovca.

U Libretinu fra Pavla Šilobadovića, u kojem taj fratar iz Zagvozda (Imotska krajina) opisuje prodore primorskih harambaša u zabiokovsko, tada tursko, područje u vremenu od 1662. do 1686. godine, spominju su i Vlašići kao naselje u Imoti, koje se nalazilo na mjestu današnjeg istoimenog zaseoka najzapadnijeg pograničnog sela hercegovačke općine Grude, Sovića.

“1665., miseca gospoišćaka (kolovoza) na 13. otiđe naša četa, 12 ljudi, zarobiše u Vlašići malo goveda i pobigoše put Tihaljine, ali ji dočekaše Turci u Tihaljini i ubiše Marka Vodanovića na mistu, a drugom oteše kabanicu, a ostale Turci i ne vidiše tako plino i prognaše.” [7]

Ni činjenica da se pripadnici tog roda s preoblikovanim prezimenom Vlašević pojavljuju u zbjegu stanovnika imotskog sela Vinjana na zadvarsko-breljanskom području u vrijeme Bečkog rata 1686. godine (obitelji Pavlova s tri i Andrije Vlaševića s četiri člana), [8] ništa ne mijenja glede Sovića kao starine dijela Vlašića roda. Naime da su te dvije Vlašića obitelji iz Sovića bile „gosti“ u zbjegu potvrđuje i činjenica da se Vlašići nisu vratili u Vinjane, za koje ih ništa nije vezalo, već su se ponovo smjestili u svojim Sovićima. Upravo ih stoga nema u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine za područje Vinjana.

O Vlašićima svjedoče i biskupski popisi Hrvata katolika Bosne i Hercegovine u 18. stoljeću. Tako primjerice u popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine u Dunićima (danas Sovići pokraj Gruda) živjelo je osam Vlašića obitelji s 57 duša (Jurina s tri, Stipanova s četiri, Božina s pet, Nikolina i Marijanova s po šest, Andrijina sa sedam, Ilijina s 10 i Matina s 15 duša). [9] Biskup Dragićević je u Vinici pokraj Tomislavgrada zabilježio i devetočlanu obitelj Šimuna Vlašića. [10]

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Vlašići su u Sovićima zastupljeni sa šest obitelji i 33 duše (Antina i Ivanova s po tri, Jakovljeva s četiri, Marijanova s pet, Šimunova sa šest i Ilijina s 12 duša). [11]

U Baćini pokraj Ploča u popisu stanovništva iz 1744. godine zabilježene su dvije šestočlane Vlašića obitelji: Ivanova i Matina. [12]

Prema popisu iz 2001. godine Vlašići su na širem splitskom području nazočni u 11 naselja sa 49 obitelji i 136 duša, a najviše ih je: u Podstrani (14 obitelji, 44 duše), Splitu (15, 36), Imotskom (5 16), Omišu (3, 10) itd.

Prezime Vlašić pojavljuje se u Međimurju 1533. godine, kada je u Nedelišću i Totovecu upisan grafijski oblik Lasych; godine 1638. zabilježena su tri oblika: u Zasadbregu Valasich, Donjem Hrašćanu i Slatinščaku Vlasić, u Zasadbregu Vlassich; godine 1651. u Mons (Brdu) Zasadu oblik Vlassich; godine 1660. oblik Vlasich u Leskovcu i Mons Rimščaku; godine 1665. tri oblika: u Minor (Malom) Slatinjaku Vlasich; u Leskovcu Vlassich te u Leskovcu i Rimščaku Wlassich; godine 1698. u Belici oblik Vlasics i u Donjem Mihaljevcu Vlassich; godine 1712. u Strahonincu oblik Vlassics i u Kotoribi Wlasics itd.

Sadašnji oblik Vlašić ustalio se iza 1931. godine, kada je zabilježen u Donjem Hrašćanu, Držimurecu, Kotoribi i Podbrestom.
Prema popisu iz 2001. Vlašići u Međimurju žive u 14 naselja s 25 obitelji i 74 duše, a najviše ih je: u Držimurecu (tri obitelji, 16 duša), Maloj Subotici (5, 16) itd.

U Slavoniji je prema popisu iz 1760. godine u Podvinju pokraj Slavonskog Broda zabilježeno je šest Vlašića kuća, u kojima je živjelo devet bračnih parova s ukupno 48 duša, kojih su domaćini bili: Antun sa sedam, Lovro, Ivan i Matija s po pet te Marko i Nikola s po 10 duša. [13]

Popis iz 2001. godine zatekao je u 32 mjesta pet slavonskih županija 67 Vlašića obitelji sa 187 duša, a najviše ih je: u Osijeku (pet obitelji, 15 duša), Slavonskom Brodu (10, 25), Podvinju (4, 15), Virovitici (4, 11), Požegi (10) itd.

Evo i jo nekih spomena te grane Vlašića: pečat Matije Vlašića iz Budinšćine (Hrvatsko zagorje) s označenom 1607. godinom čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, kao i pečat Matije Vlašića, plemićkog suca grada Varaždina iz 1629. godine; plemstvo i grb dodijelio je braći Petru i Jurju Vlašiću iz Varaždina car Karlo III. u Beču 20. ožujka 1718. godine; Franjo Vlašić (1766-1840) bio je hrvatski ban od 1832. do 1840. godine, a barunski naslov dobio je od cara Ferdinanda 1832. godine; nositelj je i odličja Viteza željeznog reda Marije Terezije od 1813. godine; bio je pobornikom Ilirskog preporoda, posebno se zalagao za hrvatska prava u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu (Bratislava, Slovačka).

U 10 naselja Hrvatskog zagorja popis iz 2001. godine zatekao je 12 Vlašića obitelji s 24 duša, dok je na varaždinskom području u devet mjesta nastanjeno 15 obitelji sa 46 duša. Najviše ih je: u Rakovcu Tomaševačkom (dvije obitelji, devet duša); Varaždinu (7, 21), Gornjem Vratnom, Kelemenu i Varaždinskom Toplicama po (1, 4) itd.
Gotovo polovica svih Vlašića u Hrvatskoj živi na zagrebačkom području, a dakako pri tom je riječ o pripadnicima različita i krvnog i mjesnog podrijetla: u 64 naselja tog kraja popis iz 2001. godine zatekao je 399 Vlašića obitelji s 1040 duša.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Vlašića: u Adamovecu (tri obitelji, 17 duša), Brckovljanima (4, 12), Gornjem Prekrižju (3, 10), Jastrebarskom (15, 58), Kostanjevecu (11, 23), Sesvetama (11, 34), Strmecu pokraj Svete Nedelje (56, 171), Velikoj Gorici (9, 18), Zagrebu (195, 521).

Dio sadašnjih Vlašića tog područja doselio je u drugoj polovici 20. stoljeća iz hercegovačkih općina Gruda i Jablanice.

Na susjednom karlovačkom području u 19 naselja živi 57 Vlašića obitelji sa 146 duša, a najviše ih je: u Karlovcu (29 obitelji, 70 duša), Podbrežju i Skakavcu po (2, 9), Crnoj Dragi pokraj Lasinje (3, 8) itd.

Vlašić je i prezime primorskog-istarskog područja: u 27 mjesta tog kraja živi 60 Vlašića obitelji sa 143 duše, a najviše ih je: u Rijeci (18 obitelji, 42 duše), Puli (5, 31), Cerniku pokraja Čav(a)la (8, 20), Malom Lošinju (4, 10) itd.

Prezime je to i sisačkog kraja: u 27 naselja tog dijela Hrvatske prebiva 56 Vlašića obitelji sa 125 duša, a najviše ih je: u Sisku (devet obitelji, 21 duša), Donjoj Gračenici (4, 11), Gornjem Popovcu (5, 11), Donjem Komarevu (8, 10), Kutini (5, 10) itd.

Spominjuemo i još dvije manje skupine Vlašića: bjelovarsku (14 mjesta, 27 obitelji, 71 duša) i koprivničko-križevačku (7, 23, 63), a najviše ih je: u Bjelovaru (osam obitelji, 21 duša), Ždralovima (3, 11), Rajiću i Severinu po (2, 6); Podravskim Sesvetama (12, 35), Križevcima (4, 14) itd.

Literatura

  1. I. Ostojić, Šibenska onomastika, treći nastavak; Zbornik Kačić Split 1984. godine
  2. N. Kapetanić-N. Vekarić, Konavoski rodovi, dvije knjige, Dubrovnik 2001. i 2003.
  3. N. Vekarić, Pelješki rodovi, dvije knjige, Dubrovnik 1995-1996.
  4. J. Bebić, Župa Opuzen, Opuzen 1983.
  5. A. Mijatović i Z. Kordić, Tihaljina, Puteševica i Jabuka, nekad i danas; Monografija župe Tihaljina u povodu 100. obljetnice obnove župe (1889-1989), Duvno 1989.
  6. S. Kovačić, Obitelji iz imotskih i radobiljski sela u zbjegu u selima ispod Zadvarja godine 1686; Imotski zbornik I., Imotski 1992.
  7. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962.
  8. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002.
  9. A. Zirdum, Prezimena katolika plehanskog kraja od 1760. do 1910. godine; Monografija franjevačkog samostana Plehan, Plehan 1987.

Možda vam se svidi

2 komentara

  1. Ante Banić says:

    U Poljicima (Dolac Donji) u 17. st. jedan se član iz roda Banić zvao Mikula Vlajo. U knjizi pokojnoga Marka Mišerde “Spomenici Gornjih Poljica” – Pisani spomenici na području Gornjih Poljica do propasti Poljica 1807. (prijepisi, regesti), Priko 2003., u dokumentu pod brojem 91 pisanom bosančicom govori se “…kako ujitiše Turci Mikulu Vlaju pod Sinem i juciniše ga dva groša, i pustiše na viru da jim nosi pineze.”… Od istoga potječu Vlajići koji su odselili na Šoltu. Alfons Pavić: “Prinosi povijesti Poljica”, Sarajevo, 2003. i reprint izdanje, Priko, 2003., objavljuje popis poličkoga plemstva kojega je sastavio veliki knez Mate Mianović (Mihanović, moja opaska) 21.5.1799. na zahtjev austrijskih vlasti. Inače ovaj je popis objavljen u više knjiga koje se bave Poljicima. Popis ima više dijelova. U prvom se navode prezimena poljičkih plemića didića. Citiram iz popisa: “Cocaglievic reč. Banich i Vlaich” (Koceljević rečeni Banić i Vlajić), a u drugom dijelu je popis iseljenih plemenitih Poljičana koji su za Mletačke Republike uživali ista plemićka prava kao i oni koji su ostali živjeti u Poljicima. U ovom se popisu piše: ” Na otoku Šolti okoliša Spljetskog: Ivanich reč. Nevich; Kozaglievich reč. Vlaich, Andriassevich. ” U više dokumenata objavljenih u naprijed navedenim “Spomenicima Gornjih Poljica” spominje se slučaj Mikule Vlaje (Banića) koji je prodavao i zamjenjvao svoju zemlju i skupljao traženi iznos na koji je ucijenjen „kada ga oglobiše Turci za Musu koi pogibe na Slanici“, „zamini svoim bratučedom Šimunom i Markom“ svoj dio na Ponikvi na Srijanskom polju…, te to založi don Frani i Tadiji Paviću.( SGP, dok. 133). Ovaj dokument nosi nadnevak 15. 9. 1687.
    Pretpostavljam da se iz prezimena Vlaić/Vlajić na Šolti s vremenom razvilo prezime oblika Vlašić. Značenje jednog i drugog prezimena je isto. Dakle tijek je Koceljević > Vlaić > Vlašić. Inače u poljičkom mjestu Dolac Donji prvi se put u pisanom dokumentu spominje prezime Banić 8. 10. 1404. U ispravi se kao svjedok navodi Matij Banić (SGP,str. XVI, bilješka 36).

  2. Ante Banić says:

    Ispravak pogreške!
    Greškom sam naveo da je Mikula Vlajo bio ucijenjen na 2 groša, a točno je 20 groša.
    Hvala.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.