Svadbeni običaji Hrvatskog zagorja

Sklapanje braka od davnina je predstavljalo važan i veliki trenutak kako za pojedinca, tako i za njegovu zajednicu. Kao preduvjet za stjecanje i odgoj potomstva te nastavak života u zajedništvu, zajednica je u sklapanju braka vidjela svjetlu budućnost u daljnjem prenošenju običaja i tradicija. Običaji su povezani s vjerom, pisanim i običajnim pravima te usmenim i pisanim predajama jednoga naroda, jedne zajednice.

U današnjem prostoru i vremenu naišli su na niz promjena i preinaka, a uzrok tomu su kulturne, društvene, gospodarske, ekonomske i brojne druge preobrazbe sagledane s globalnog i lokalnog aspekta koje su obilježile ovo i prethodno stoljeće. Nekada su, kao i danas, svadbeni običaji i pripreme zauzimali središnje mjesto u životima svih njenih izravnih i neizravnih sudionika. Svadba je bila prilika slavljenja, gošćenja, druženja, pjevanja i plesanja. Važno je istaknuti i mnoštvo njenih raznolikosti koje se svojom složenosti razlikuju od regije do regije, sela do sela, grada do grada.

U Hrvatskoj je tako svaki kraj razvijao i njegovao vlastite običaje po kojima se razlikovao od ostalih te na taj način obogaćivao našu folklornu i kulturnu baštinu. Jedina sličnost je vidljiva u samoj podjeli svadbenih dijelova koje potječu od najistaknutijeg hrvatskog etnologa Milovana Gavazzija. Zagledi, prošnja, obilježje, zaruke, svadba i pohodi ili prvići činili su okosnicu svadbenoga procesa isprepletenu mnoštvom pjesama, dijaloga, vjerovanja i čaranja. Iz same složenosti, jasno je da se svadbeno slavlje odvijalo i po nekoliko dana pa čak i tjedana. Danas takvo slavlje traje samo jedan dan, ali još uvijek se gdjegod u sjeveroistočnoj Hrvatskoj može naići i na njeno trajanje od tri dana.

Sjeverna Hrvatska, odnosno starosjedioci Hrvatskoga zagorja i danas pokušavaju sačuvati i prenositi stare običaje kojima svojim potomcima žele pokazati ljepotu tih ne tako davnih vremena u kojima su se školovali, zaljubljivali i ženili. Danas se, na žalost, stari zagorski običaji sve manje unose u svadbena slavlja, ali to ne znači da su time potpuno zaboravljeni i odbačeni.

Kako izgleda zagorska svadba u vremenu u kojem živimo? Je li sačuvala stare običaje? Na primjeru vjenčanja Dragice i Stjepana Domitran iz 1951. godine, uočiti ćemo različitosti i sličnosti današnjih i nekadašnjih običajnih tradicija zagorskoga kraja iz kojega potječu.

U Hrvatskome zagorju je traženje bračnoga druga ovisilo o nekoliko okolnosti koje su se njegovale kao stari običaj. Posebna pažnje bila je usmjerena na starosnu dob, zdravlje, kraj iz kojega dolaze, imovinski status i obiteljske odnosi. Mladić i djevojka su najčešće živjeli u istome selu ili kraju, a upoznavali su se na točno određene datume i prilike uz ili bez pomoći tzv. bračnih posrednika ili snubokalja koji su im s negodovanjem ili potvrđivanjem pomagali u potrazi za dobrim i pravim bračnim drugom. I obitelj je imala veliku ulogu u odabiru i savjetovanju. Važno je istaknuti da su se nekada mladići ženili s 18 – 22, a djevojke s 15 – 20 godina. Ako se tada ne bi vjenčali bili bi proglašeni „starim“ curama i dečkima što je predstavljalo sramotu za obitelj i selo u kojemu su živjeli.

Pridržavajući se svih običajnih pravila, Dragica Jakopić i Stjepan Domitran, vjenčali su se 26. travnja 1951. u zagorskome selu Martinščina smještenom između Zlatar i Belca. Tada je baka imala 19, a deda 21 godinu. Svadba se tada u Hrvatskome zagorju sastojala od četiri dijela. Prvi: prošnja drugi: zaruke, treći: svadba kod mladenke, vjenčanje i pir kod mladenke, pir kod mladenca te četvrti: prviči.

Kada je došlo vrijeme ženidbe, roditelji su djeci savjetovali da si nađu dobrog bračnog druga koji će biti dostojan ući u njihovu obitelj. Tako su se Dragica i Stjepan upoznali na putu prema vinogradu u kojemu je Stjepan obrezivao trsove. Kako su se već otprije poznavali, pozdravili su se i započeli razgovor. Stjepan je upitao Dragicu kada će čehati perje kako bi se ponovno vidjeli. Naime, dan kada su mlade djevojke lupile (čistile) kukuruz i čehale (čupale) perje imao je dublji značaj.

Obično se perje čupalo u zimu, a kukuruz se čistio u jesen. Taj dan bi djevojke najavile dečkima i pozvale ih da im se pridruže te da se uz glazbu, muzikaše (svirače) i ples druže i upoznaju. Osim mladih momaka, dolazili bi i stariji, već oženjeni muškarci koji su rado plesali s mladim djevojkama i slušali njihovo pjevanje, a isto tako su bili i njihovi posrednici. U trenutku kada bi jedan od starijih rekao da slijedi vulenka, djevojke bi izabrale momka s kojim žele plesati. Naravno da su i mladići pozivali djevojke na ples, ali u tom trenutku su djevojke bile te koje su birale.

Na kraju te večeri, Stjepan je pitao Dragicu hoće li ga uzeti za muža. Odgovor je mogao dobiti tek nakon što je Dragica pitala svoje roditelje i ispričala im o kome je riječ. Zatim je uslijedila prošnja ili snuboki , odnosno predsvadbeni čin koji se obavlja nakon već dogovorenog i odobrenog braka. U prošnju su najčešće išli momak i njegov otac ili stariji bliži rođak, krsni kum, a ponekad i prijatelj koji će biti kum. Važno je da su se za snuboke birali stariji muškarci koji su znali dobro govoriti i koji su u svadbi imali istaknutu ulogu, tj. bili bi dever. Nakon dogovora Stjepan je od Dragice dobio dar, rubec (rubčenjak) kojie je značio njezin pristanak, a ujedno je simbolizirao i jednu vrstu zaruka. Dan nakon snuboka slijedio je zapis.

Budući mladenci su u pratnji svojih kumova, koje su oslovljavali kao gospođa pocnuš i gospodin dever, išli k župniku u župni ured kako bi najavili i dogovorili vjenčanje. Tada su se dogovarali kada će doći na žamen, odnosno vjerski ispit i pouku o bračnom životu. Nakon zapisa uslijedila je svečanost i proslava uz piće koje je donio mladić u djevojčin dom, najčešće rakiju, kako bi uz najužu obitelj proslavili svoje zaruke.

Od toga dana mladenci su bili tri nedjelje za redom uzvani. Svećenik bi na misi tri nedjelje za redom javno najavljivao, oglasio i podsjetio na vjenčanja koja slijede kako bi svi stanovnici znali što se novoga događa u njihovu kraju. To je ujedno bila i prilika da se čuje ima li tko kakvu primjedbu koja bi se mogla smatrati zaprekom za sklapanje braka. Za to vrijeme su mladenci obilazili svoju rodbinu i prijatelje te ih pozivali na svoje vjenčanje. U vrijeme uzvanja započele bi svadbene pripreme.

Majke mladenca i mladenke pribavljale su potrebnu hranu koja je trebala biti poslužena na svadbeni dan. Hranu su davale susjede, prijatelji i rodbina, odnosno cijelo selo je na neki način sudjelovalo i pomagalo u pripremanju svadbenih jela. Skupljale su: sir, vrhnje, putar, mlijeko, jaja, meso (piletinu, puretinu, govedinu i svinjetinu), vino, domaće sokove i dr. Uz sve to pekli su se štrukli (štrudla od sira), kraflini (krafne), orahnjača i makovnjača, domaći kruh u obliku pogače u koju je bila utaknuta grančica s ukrasnom vrpcom ili kakav drugi ukras ili reljefni oblik. Vozio se i miraz, tj. selba kada je budući mladenac s prijeteljem došao na kolima koja su vukli posuđeni volovi pred kuću svoje odabranice jer se vjerovalo da konjska zapreka kao i volovi koji su u vlasništvu obitelji u kojoj je svadba donose nesreću i zlo.

Donijeli su pogaču, mladinče, gibanicu i vino, tzv. strošek, kako bi se nakon slaganja miraza na kola svi počastili i odmorili. Miraz koji je mlada ponijela u novi dom sadržavao je plahte, ručnike, posteljinu, ormar, odjeću i kravu. Prilikom utovarivanja miraza na kola, izvodile su se i razne šale. Primjerice, mlada i njezine prijateljice su, dan prije selbe, od plahta i krpica napravile fačkice (male lutkice) ili kakve stvari iz kuće koje nisu dio miraza koje su neprimjetno sakrile unutar stvari i poanta je bila da ih nitko ne vidi, a da ih mladićevi pratitelji u mnoštvu natovarenih stvari pronađu.

Fačkice su bile predmet šale, a vjerojatno se uz njih vezalo i vjerovanje o zlim duhovima protiv kojih su se tako obranili. Važnu ulogu je imala i svadbena odjeća koja je morala biti svečana, a to je ovisilo o materijalnim mogućnostima obje obitelji. Prednost se davala starijim tradicijama kao što je narodna nošnja, ali i novijoj modi. Posebnu pažnju su posvećivali vijencu koji je mlada nosila kao oglavlje. Venčec (vijenac) je predstavljao mladenkin prijelaz iz djevojaštva i nevinosti u zrelu, udanu ženu, a plele su ga njezine vršnjakinje, kao i od ružmarina kojima su se ukrašavali ostali uzvanici. Uz pletenje vijenca i samu odjeću su vezani mnogi magijski činovi.

Vjerovalo se da ona štiti od zli duhova. Dragica je nosila vjenčanicu u bijeloj boji uz koju je imala dugačak bijeli šlajer (veo) i venčec oko glave. Stjepan je svoje odijelo šivao kod seoskog krojača. Imali su kranclere, neudane djevojke i neoženjene mladići koji su mladenace ispraćali iz mladenačkoga života u novi bračni život. Na dan vjenčanja gosti i svatovi prvo su se okupljali kod mladenca. Dever, prvi i drugi svat, krancleri, muzikaši i starešina iz ženikove kuće te njegova obitelj i rodbina. Nakon veselja i čašćenja, krenuli su po mladenku uz prethodno obavljeni roditeljski blagoslov koji su vodili dever i starešina.

Mladenci s kumovima, kranclerima i kranclericama

Nakon slavlja kod mladenca krenuli su pješice i bez sviranja muzikaša prema mladenkinu domu. Kada je povorka, pod vodstvom prvog i drugog svata, stigla, naišli su na zatvorena vrata kuće u kojoj se nalazila mladenka. Tada je dever, koji je predstavljao pridošle svatove, molio kućnog starešinu, koji je predstavljao mladenkine goste, da ih pusti u kuću te im da mladenku po koju su došli. Prije no što su im otvorili vrata, dever je kucao tri puta i molio da ih puste unutra, a tek je treći puta starešina otvorio vrata i u tom trenutku su muzikaši zajuškali, a prvi svat se poklanjao i tražio da im pokažu mladu.

Uslijedila je šala i starešina je rekao da su došli u krivu kuću te da ovdje nema mlade koju traže. Zanimljivo je vjerovanje, koje je ujedno bilo i običaj da je mlada, Dragica, prije no što je izašla iz sobe i pokazala se svatovima, morala skinuti prsten i kroz njega pogledati mladenca čez okno kako bi ga vidjela prije negoli on nju i time im osigurala sretan život. Kod mladenke su se kratko zadržali, goste su okitili svadbenim kiticama, ružmarinom s vrpcom, roditelji su blagoslovili mladu i krenuli su u crkvu do koje su pješačili u svadbenoj povorci uz pratnju muzikaša, a sve to su znatiželjno promatrali susjedi na prozorima i u svojim dvorištima. Na putu su im susjedi postavljali razne zamke i time onemogućavali daljni prolaz.

Dragici i Stjepanu su preko ceste postavili veliku kladu, odnosno komad srušenog bukvinog debla koje su morali maknuti ako su željeli proći. Tada su starešina i dever pregovarali sa susjedima, šaleći se i zabavljajući sve nazočne uz nekoliko čašica vina i rakije kako bi ih zamolil za prolaz. Nakon crkevnog obreda, slavlje se nastavilo u obližnjoj gostionici (birtiji). U to vrijeme su se mladenci fotografirali, a zatim došli u birtiju i tamo se veselili sa svojim gostima uz plešući drmeš ili seljančicu i onda krenuli k mladenkinu domu gdje ih je čekala ih večera i zabava do dugo u noć.


Dragica i Stjepan Domitran na dan vjenčanja

Večera je započela molitvom koju je vodio dever, zatim je poslužena juha koju je mladenka morala prva probati jer se vjerovalo da će im tada prvo dijete biti muško. No kako su mladu željeli zeznuti, prvi je svat pokušao probati juhu prije mladenke, ali ga je Dragica preduhitrila i time si je osigurala muško dijete. Mladenci su sva jela jeli iz jednog tanjura: piletinu, svinjetinu, salatu, krumpir i puricu s mlincima te kolače, gibanicu, štrukle i krafline.

Tijekom večeri su se pojavili mačkari (maškare) koji tjeraju zle sile od mladenaca, a ujedno su zabavljali i uveseljavali sedamdeset gostiju. Nakon njih je dever najavio pobiranje dara koje se odvijalo prema pravilima i redoslijedu koji se morao poštovati. Znalo se tko ga vodi, tko daruje prvi i zadnji te što se i koliko daruje i poklanja. Tada su se najčešće darovali novci, tadašnji dinari.

Pred nedjeljno jutro, Dragica se uz pjesmu i ples opraštala i pozdravljala sa svojim roditeljima i ukućanima te je sa svatovim krenula do Stjepanova doma gdje su mladenci prvo otišli u štalu (staju) kako bi mladenka pogladila krave i blago koje se tamo nalazilo te ubacila nekoliko novčića u sijeno za njihovo zdravlje i plodnost.

Na dvorištu su ih čekali Stjepanovi roditelji koji su mladoj darovali pogaču i čašu vina koju je Dragica morala prebaciti preko krova. Zatim je ušla u kuću te je pozdravila riječima: Faljen Isus i Marija. Daj nam Bog kruha i vina i božjega blagoslova i mira. Kod mladenca su nastavili veselje do navečer kada je dever najavio skidanje venčeca. Skidanje venčeca bilo je popraćeno pjesmom muzikaša: Jaj, jaj venčec moj. Dugo sam te prosila, mali časek sam te nosila.

Tada su joj kranclerice skinule venčec koji je simbolizirao prelazak iz mladenačkoga u bračni životi, a uz to je najavio i završetak svadbenoga slavlja. Prvu nedjelju nakon svadbe uslijedili su prviči. Na prviče se ponovno okupljala obitelj i najbliža rodbina mladenca i mladenke. Nakon jutarnje mise, obje obitelji i rođaci išli su na ručak u mladenkin rodni dom. Ondje su se, uz jelo i piće, družili, pjevali, veselili, pričali i gledali fotografije sa svadbe te prepričavali svadbene dogodovštine.

Danas je sve manje živih izvora koji mogu svjedočiti prošla vremena i s velikom preciznošću i točnošću prenijeti običaje iz njihove mladosti. Svjesni bogate ostavštine koju posjeduju, Zagorci se ponose svime što ih čini posebnima i drugačijima u odnosu na ljude, sela, mjesta i gradove koji ih okružuju, a tomu svjedoče brojni folklorni ansambli i radionica u kojima se mogu vidjeti i naučiti stari zanati, običaji te kulturno-povijesna ostavština kako nikada ne bi pozabili kak su negda živeli. Novo povezuju sa starim jer još uvijek, u njihovoj nutrini živi onaj okamenjeni i usađeni iskon prošlosti koji ih potiče na očuvanje drevnih običaja predaka jer ipak, kako je i sam Domjanić napisao, pozabiti se nemre, kaj imaš još rada.

Literatura

  1. Vitez, Z., Hrvatski svadbeni običaji, Golden marketing, Zagreb, 2003.
  2. Vitez, Z., Mladenka u hrvatskim svadbenim tradicijama, Etnografski muzej, Institut za etnologiju i folkloristiku, 81.-89. str., Zagreb, 1996.
  3. Vitez, Z., Svadbeni običaji između globalnog i lokalnog, Narodna umjetnost 41/2, Institut za etnologiju i folkloristiku, 193.-203. str., Zagreb, 2004.
  4. Barlek, Josip, Svadbeni običaji u okolici Zagreba (izvorni znanstveni članak), Etnografska baština okolice Zagreba, Zadružna štampa, Zagreb, 1988.
  5. Fotografije iz privatnog albuma

Ivana Domitran

Rođena je 1987. godine u Zagrebu. Nakon završene osnovne škole i II. gimnazije upisala je studij kroatologije i komunikologije na Hrvatskim studijima na kojima uspješno privodi kraju posljednju, 5. godinu studija. Svoje slobodno vrijeme provodi čitajući raznovrsna štiva svjetskih i hrvatskih pisaca te pišući za nekolicinu hrvatskih tiskovina. Već u najranijoj mladosti znatiželjno je slušala priče svoga djeda i bake o njihovu životu i običajima koje su je potaknule na proučavanje života kojim su živjeli naši stari. Tako je nastalo njeno prvo istraživanje svadbenih običaja Hrvatskoga zagorja koje je zapisala kako bi očuvala ne samo svoje obiteljsko blago već i blago onih koji su svjesni bogatstva običaja i tradicije koje smo naslijedili od svojih predaka.

Možda vam se svidi

3 komentara

  1. mladen.paver says:

    Nabrajajući redoslijedom svadbene običaje u Hrv. zagorju nakon II svjetskog rata, autorica navodi vjenčanje kod mladenke,  a zatim pir kod mladenke i mladenca. To me je podsjetilo na jedan problem s  kojim sam se  susretao u istraživanju rodoslova po muškoj liniji (nositelji prezimena) – zapis o vjenčanju nisam mogao naći u matičnim knjigama mladenčeve župe jer se ono obavljalo u župi mladenke. Po  kojem se osnovu tako postupalo –  je li to bio samo običaj ili neki propis? Tko bi mi znao odgovoriti?

  2. Drago Brajdić says:

    Da, vjenčanje se gotovo obavezno obavljalo u župi od mladnke. Ovo nije bio ni propis ni običaj koliko znam , a vrijedi za sve krajeve “Lijepe naše”! To je bilo iz čiste prakse, a s vremenom je prešlo u običaj i to u slućajevima kad nije bilo klasične svadbe…Inače svatovi bi se okupili otišli po mladenku u njezinu kuću gdje se obavio prvi dio pira, a da bi je doveli u kuću mladoženje morala je biti vjenčana, u najbližoj fari, a to je bila mladenkina…

  3. Darko Lacković says:

    Što se tiče potrebne starosti za vjenčanje, u davnoj prošlosti, npr. do19. stoljeća, vjenčanje je uslijedilo najčešće po ispunjenju punoljetnosti a to je na području Monarhije bilo s 24 godine starosti. Rijetko se od toga odstupalo, najčešće ako je kojim slučajem dijete bilo na putu.
    Bilo je dakako i slučajeva vrlo ranog udavanja djevojaka, kako i u tekstu stoji ali teško je reći da je to bilo prevladavajuće, kako se i dan danas zna pretpostavljati.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.