Obiteljski rodoslovi u monografiji o Breziku Našičkom

Kada je 2018. godine obilježavana stota obljetnica doseljavanja Dalmatinaca i Ličana na nekadašnju pustaru našičkih grofova Pejačevića, u Mjesnom se odboru Brezika Našičkog i Udruzi za Hrvatsku povjesnicu u Našicama rodila ideja da se tim povodom priredi knjiga u kojoj bi bila prikazana povijest naselja i njegovih stanovnika, a kojih je prema župnoj statistici iz 2017. godine  u tom trenutku bilo 335 u 110 obitelji.

Kućedomaćinima je bio dostavljen jedan upitnik sa zamolbom da dadu informacije o svojim obiteljima i precima koji su se doselili u Brezik te je u  rekordnom vremenu – već u ljeto 2019. – svjetlo dana ugledala knjiga pod naslovom „Brezik našički – monografija“. Uredila ju je ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice prof. Silvija Lučevnjak, a uz nju je na ukupno 208 stranica skupina autora (Nada Tomašević, Štefica Rončević, Franjo Baričević, Nevenka Nekić, Snježana Fridl, Ivan Bucić) u pet cjelina dala povijesni prikaz naselja i naseljavanja, zavičajnih obilježja doseljenika, prirodno-društvenih značajki, arheoloških i etnografskih vrijednosti te značajnijih događaja i običaja.

Monografija Brezik Našički

Monografija Brezik Našički

Monografija o pojedinim mjestima ima poprilično, ali malo je onih koje u svom sadržaju donose i elemente zanimljive s rodoslovnog aspekta. A ovdje je baš to slučaj. Prikazane su kroz više generacija obitelji današnjih stanovnika Brezika. To su obitelji s prezimenima Baričević, Basa, Begić, Bucić, Drenovac, Juričević, Jusup, Knežević, Matek, Nekić, Olbina, Rončević, Šarlija, Vulić i Zubak.

S izuzetkom Begića, Drenovaca, i Olbina, kojima su korijeni u Lici, svi ostali potekli su iz podvelebitske župe Jasenice i obližnjih Selina. Prva među njima – već 1918. godine – bila je obitelj Nikole Baričevića čiji su članovi zaposlenje  našli baš na imanju Pejačevića.

Informacije da tu ima posla te da se – nakon prvih agrarnih reformi provedenih poslije razvlašćivanja austrougarskih zaslužnika – može doći i do nekog komada zemlje, privukle su s vremenom i njihovu rodbinu i znance. Konačan je rezultat bio da je u tom dijelu Slavonije – na potezu od Orahovice do Našica – bilo gotovo isto toliko ljudi s jaseničkim korijenima koliko i u samim Jasenicama. To je bio jedan od razloga zašto je uredništvo monografije – znajući za rodoslovna i povijesna istraživanja jaseničke župe – za prilog o Jasenicama zamolilo i autora ovih redaka.

No, vratimo samome Breziku. Na starim su kartama, pa i onima iz razdoblja neposredno prije I. svjetskog rata, na području današnjeg Brezika ucrtane samo šume, a prema sjećanjima prvih doseljenika koja su oni prenijeli svojim potomcima, tu je bila samo jedna lugarnica. Sudeći prema toponimu Breziq koji je na tim kartama upisan, za pretpostaviti je da su u toj šumi prevladavale breze. Grofovi Pejačevići dali su iskrčiti jedan dio kako bi tu naselili radnike zaposlene na njihovim imanjima, pa se u kronici našičke župe iz 1896. može naći podatak da je tu, na pustari (izvorno značenje te riječi je „prostrana ravnica“, a  prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku označava „prostrano zemljište koje se ne obrađuje već služi za stočarstvo, konjogojstvo i uzgoj svinja na otvorenomu“) – oko puta koji je vodio prema ribnjacima Pejačevićevih – počelo nastajati naselje. Intenziviranjem doseljavanja i gradnjom kuća na parcelama duž puta nastalo je tako još jedno od onih tipičnih kilometarski dugih slavonskih sela…

Neke su od tih starih kuća dočekale i današnje dane, neke su – naravno – zamijenjene novijima. Neke su i više nego jednom mijenjale vlasnike, u drugima još žive potomci onih koji su ih sagradili. I to nas dovodi do još jedne od zanimljivosti spomenute monografije: autori su snimili i u monografiji objavili fotografije svih brezičkih kuća i u nekoliko redaka uz podatak tko danas u njima živi gdje je god to bilo moguće zabilježili i  njihove prijašnje vlasnike i/ili korisnike, mjesta iz kojih potječu i kamo su odselili. Tako se tu može identificirati još četrdesetak prezimena, što je – uz prije spomenute rodoslovne prikaze današnjih brezičkih obitelji – također dragocjen dokument o promjenama u sastavu stanovništva kroz proteklih stotinjak godina.

Mladi Brezičani mogu iz te knjige doznati štošta i o običajima koje su njihovi stari  donijeli iz stare postojbine. Drugi će zainteresirani čitatelji otkriti npr. da se u Breziku, da spomenemo samo neke lokalne zanimljivosti, igralo i još se igra „na buće“ (kako su pod Velebitom zvali boćanje), kao i da u tom mjestu koje je status naselja formalno dobilo tek 1956., a struju 1965., postoji i klub ljubitelja  oldtimera „Peti kotač“, koji se za razliku od većine drugih ne bave samo starim automobilima nego i prikupljanjem te restauracijom starih traktora i poljoprivrednih strojeva. Tu su, naravno, i nogometni klub te pjevački zbor.

Moglo bi  se tu – naravno – iz u monografiji navedenih podataka izvući još mnoštvo zanimljivosti, ali njima tu nije mjesto s obzirom na to da se na ovim stranicama bavimo rodoslovnim temama. Završit ću zato samo s konstatacijom da je ova monografija u svakom slučaju vrlo koristan prilog, dijelom i vodič, za rodoslovce koji će se jednoga dana poželjeti baviti nekom od brezičkih obitelji…

Više informacija: https://www.radionasice.hr/predstavljena-monografija-brezik-nasicki/

Vladimir Matek

Od 2009. do 2013. bio je hrvatski veleposlanik u Stockholmu, a prije toga pri OESS-u i međunarodnim organizacijama u Beču (2002. – 2008.) te pri Vijeću Europe u Strasbourgu (1996. – 2000.). Prije ulaska u diplomaciju radio je – iako je diplomirao medicinu - kao vanjskopolitički novinar u „Večernjem listu“, a bio je i dopisnik „Vjesnika“ iz Pariza. Od umirovljenja potkraj 2013. godine istražuje obiteljsku povijest.

1 komentar

  1. Ivan says:

    Pozdrav g. Mateku- Gdje se može ta knjiga kupiti .Ivan Šutej

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.