Joža Horvat: Osvrt na monografiju “Varaždinska prezimena”

Monografija Varaždinska prezimena: Pregled mijena prezimenskoga sustava i onomastička raščlamba – od prve pojave prezimena u Varaždinu do kraja 20. stoljeća Martine Hranj plod je autoričina dugogodišnjega istraživanja varaždinske antroponimije. Zanimanje za to kako se ljudi imenuju, i to upravo u njezinu gradu Varaždinu, godinama je razvijala, stoga ne čudi da je, obranivši diplomski rad Osobna imena u Varaždinu sredinom 19. i krajem 20. stoljeća 2005. godine, i na doktorskom studiju hrvatske kulture najviše pozornosti posvetila antroponimiji. Ova knjiga, utemeljena na doktorskom radu obranjenu 2020. godine pod mentorstvom prof. dr. sc. Anđele Frančić (ali i dopunjena i dorađena u međuvremenu), obaseže 350-ak stranica, formalno je podijeljena na šesnaest poglavlja, a objavilo ju je Hrvatsko društvo za pripovijedanje Logos 2024. godine. Tim medijem autorica svoju znanstvenu znatiželju i rezultate svojih istraživanja prenosi široj publici.

Uvodnom cjelinom, koja obuhvaća prva tri poglavlja, autorica stvara temelje nužne za razumijevanje sadržaja u cjelini čak i čitateljima koji nemaju antroponomastičko predznanje. Argumentirajući najprije izbor teme istraživanja i ističući njezinu relevantnost zbog nedovoljne istraženosti i interpretacije varaždinskih, ali i hrvatskih prezimena općenito, zatim definirajući varaždinska prezimena, skicirajući metodologiju istraživanja uvjetovanu ciljevima i strukturu prikaza rezultatā, te naposljetku podrobno opisujući korpus istraživanja i izvore, autorica čitatelju sažeto predstavlja početke svojega znanstvenoga istraživanja. U drugom poglavlju, teorijskoga karaktera, opisane su značajke prèzimena kao antroponimijske kategorije, sažeto je prikazana pojava i ustaljivanje preziménā na hrvatskom području, i to u europskom kontekstu, a istaknuvši činjenicu da su prezimena na području Austro-Ugarske Monarhije zakonom propisana Jozefinskim patentom iz 1780. godine, autorica se osvrnula i na status prezimena u različitim inačicama Zakona o osobnom imenu u suvremenoj Hrvatskoj. Konačno, trećim poglavljem, posvećenim povijesti grada Varaždina, autorica se poslužila kako bi temu kontekstualizirala i iz geografsko-povijesne perspektive. Donose se u njemu – poput toponomastičke digresije – i interpretacije ojkonima Varaždin te pregledni prikaz pojavnosti toga zemljopisnoga imena u proučenim povijesnim vrelima. Autorica upozorava i na činjenicu da su prezimena činjenicom mjesnoga govora u kojem su nastala te hrvatskoga standardnoga jezika, čijemu se sustavu prilagođavaju. Te tvrdnje potkrepljuje primjerima iz ekscerpirane građe koji svjedoče o čuvanju značajki varaždinske kajkavštine (npr. grafem predstavlja glas nastao od starih ǝ i ě (Czvetkovicz, Kukecz, Vrabecz), potvrđeni su protetski suglasnici (Iagatich, Vugrinchics), potvrđena je depalatalizacija fonema ļ (Boszil, Klučar) itd.), kao i primjerima prezimena nastalih od posuđenica u varaždinskom govoru, uglavnom iz njemačkoga i mađarskoga jezika, koji zrcale kulturne, dakle i jezične dodire (npr. prezimena Cimerman, Jagar, Pintarich, Szabol, Sakač, Shneider, Snidar, Sostarich, Tišljar, Veber).

Središnji dio monografije donosi detaljne i precizne antroponomastičke analize raspoređene u četiri poglavlja. U četvrtom poglavlju autorica klasifikacijom konkretnih primjera antroponimijskih formula ekscerpiranih iz dvaju objavljenih vrela dokazuje složenost i nesustavnost imenovanja u ranom i razvijenom srednjem vijeku. U zasebnim su potpoglavljima grupirani i tablično prikazani, a zatim i interpretirani i komentirani primjeri jednake strukture dvoimenske formule, sastavljene od osobnoga imena i pridjevka, koji može biti jednorječni (npr. Simon Waradiensis), dvorječni (npr. Hostorman filius Nicolai), trorječni (npr. Osualdus ciuis ciuitatis Warosdiensis) i višerječni (npr. Johannes filius condam Gregorii Woyn de Kapolna). Kako bi posebno istaknula da se i u imenskim formulama žena zrcali njihov status u patrijarhalnom društvu, Martina Hranj izdvojila ih je, opravdano, u zasebno potpoglavlje (npr. Elisabeth, relicta Vrbani Brwsich). Fokusirajući se na vrelo iz 15. stoljeća, autorica utvrđuje da je tomu razdoblju svojstveno pojednostavnjivanje imenske formule, a te tvrdnje potkrepljuje imenskim formulama tvorenim od osobnoga imena i pridjevka, odnosno prèzimena u nastajanju (dakle, svedenima na dvije sastavnice).
Imenovanje građana u Varaždinu 1520. godine tema je petoga poglavlja. Autorica analizira najstariji popis 310 građana, sačuvan u dokumentima markgrofa Jurja Brandenburškoga. Uz to što sadržava antroponimijske podatke, popis je vrelo povijesnih, društvenih i ekonomsko-gospodarskih informacija o društvenom statusu i zanimanjima popisanih stanovnika, o napučenosti unutarnjega i vanjskoga dijela grada po četvrtima (tj. po ulicama ili predgrađima) te je svojevrsni pregled urbanizacije Varaždina. Istražujući specifičnosti potvrđenih imenskih formula, autorica se posebno osvrće na prezimèna motivirana nazivima zanimanja i ustanovljuje da ona čuvaju spomen na brojne obrtnike i majstore danas već zaboravljenih vještina, a uspoređujući imenske formule muškaraca i žena, iščitava pravne statuse nositeljā početkom 16. stoljeća. Taj je prikaz raznovrsnosti i razvoja imenskih formula u razdoblju koje je prethodilo ustaljivanju prezimena zapravo uvod u sustavnu onomastičku analizu prezimena od prvoga poznatoga popisa Varaždinaca (1520.) do kraja 20. stoljeća.

U najopsežnijem, šestom poglavlju, autorica detaljno dijakronijski analizira petstoljetni korpus varaždinskih prezimena. U opisu oblikovanja prezimenskoga korpusa autorica navodi da varaždinskim prezimenima smatra prezimena nositelja nastanjenih u Varaždinu u istraženom razdoblju. Taj korpus ekscerpirala je iz mnoštva vrela nastalih od 16. do 20. stoljeća – primjerice, povijesnih povelja i drugih dokumenata, popisa stanovništva, matičnih knjiga, zapisnikā gradskoga poglavarstva i sl. Pohvalna je, posebice u kontekstu filologije, vjerodostojnost građe – pouzdan zapis prezimena izvornom grafijom. Svako je stoljeće istraženoga razdoblja prikazano u zasebnom potpoglavlju (na temelju niza vrela). Metodologija obrade i prikaza prilagođena je upravo znanstvenoj, antroponomastičkoj perspektivi – tako se u fokus stavljaju tvorbene i motivacijske specifičnosti, neovisno o tipu prikaza. Naime, građa je u svakom potpoglavlju prikazana najprije rječnički – uz izvorni prezimenski lik navodi se transkripcija, tvorbena analiza, etimološke napomene te eventualna upozorenja na kontinuitet. Slijede tablična tvorbeno-motivacijska klasifikacija te osvrt na građu, npr. u sklopu motivacijske analize prezimèna motivirana osobnim imenom preciznije se razvrstavaju prema tipu osobnoga imena, prezimèna motivirana nadimcima prema značajkama na koje upućuju itd. U sklopu tvorbene analize preciznost je postignuta grupiranjem primjera nastalih dodavanjem određenoga sufiksa. Osvrti redovito sadržavaju i grafikone s udjelima pojedinih skupina, usporedbe sa stanjem u prethodnim stoljećima. Zanimljiva su tema i židovska prezimena (npr. Blau, Ernst, Glauber, Hirsch, Leicht, Löwy, Moises, Mosinger, Weiss), kojima autorica posvećuje zasebno potpoglavlje šestoga poglavlja knjige.

Korpus istraživanoga razdoblja (16. – 20. stoljeće) sadržava ukupno 1617 preziménā. Dok je tu kompleksnost autorica u šestom poglavlju raslojavala, u sedmom se poglavlju odlučila za sintezu. Rezultati doneseni za svako stoljeće tu se usustavljuju, uspoređuju se te pregledno (grafički i tablično) i statistički komentiraju. Tako se, primjerice, utvrđuje da je u ukupnoj prezimenskoj građi najviše prezimena nadimačkoga postanja (30 %, npr. Cherny, Plantak, Rogina, Szinkovich), a slijede prezimena motivirana osobnim imenom (29 %, npr. Bartolić, Ianesich, Mickawich, Perkho, Thomek), nazivom zanimanja (17 %, npr. Biškup, Faifar, Kolarich, Kraly, Pintarić) te riječima koje odražavaju podrijetlo (15 %, npr. Bedekovich, Megyimorcz, Posgay, Purgar, Slunjski, Zadravecz). Uzevši u obzir tvorbeni kriterij, autorica zaključuje da u ukupnoj građi prevladavaju asufiksalna prezimena (49 %, npr. Furjan, Gašpar, Habijan, Škender, Vuk; Golub, Medved, Puklavec; Biškup, Car, Kovač, Pajtak; Belaj, Hranj, Novosel, Posavec), dok je u sufiksalnoj tvorbi najplodniji sufiks -ić (55 %), a zatim slijede sufiksi -ović/-ević (24 %), -ec (9 %), -ek (8 %), -ak (3 %) i -ac. U posebnim potpoglavljima ovoga poglavlja osvrće se autorica i na prezime Horvat u Varaždinu, kao i na druga prezimena motivirana etnonimom Hrvat, interpretira ženska prezimena (tvorena sufiksima, npr. Czasichka, Laczkovicza), dvostruka prezimena sa sastavnicom aliter (npr. Zmok aliter Chaffich) te autohtona varaždinska prezimena. Autorica autohtonim prezimenima smatra ona koja udovoljavaju trima kriterijima: 1) pojavljuju se u najmanje trima stoljećima te se njihov kontinuitet može pratiti i u 20. stoljeću, 2) na popisu iz 1948. godine ta prezimèna zabilježena su s najmanje 30 nositelja u barem jednom naselju varaždinske okolice, 3) prvi su put potvrđena već u 16. stoljeću. Građa obuhvaća 27 prezimena koja ispunjavaju sve kriterije.

Izrazito je relevantan rječnik 77 prezimena koja se kontinuirano pojavljuju u varaždinskom prezimenskom sustavu od 16. do 20. stoljeća, izdvojen zasebno kao Prilog 1 (u 14. poglavlju), iza Zaključka, Popisa izvora i literature, Popisa tablica, Popisa grafikona, Popisa slika i Popisa karata. Premda je koncipiran tako da se nadovezuje na antroponomastičku studiju, funkcionira i samostalno. Rječnik je oblikovan sustavno i pregledno, a pri odabiru posebne metodologije i specijaliziranih načela leksikografske obrade građe – uvjetovanih prirodom preziménā (ona su sociolingvistički znakovi) – autorica se oslanja na načela iz knjige Međimurska prezimena Anđele Frančić. Rječnički članak sadržava natuknicu – prezimenski lik, motivacijsku i tvorbenu raščlambu, broj nositeljā preziménā i broj domaćinstava prema popisima iz 1948. i 2001. godine, zapise preziménā u grafiji razdoblja u kojem su zabilježena (tj. povijesne potvrde) te podatke o nositelju toga prezimena iz razdoblja u kojem je ono zabilježeno. Konkretno, rječnik počinje prezimenom Antolović, motivirano osobnim imenom, te za nj čitamo da se u proučenim dokumentima pojavilo 1620. godine, no zanimljivo je da već u vrelima iz 16. stoljeća pronalazimo inačicu Antilovich. Za prezime Horvat (najčešće hrvatsko prezime), motivirano etnonimom, dakle riječju koja odražava podrijetlo, raspolažemo potvrdama iz 1520. godine, a 2001. imalo je u Varaždinu 398 nositelja. Rječnik završava prezimenom Županić, motiviranim nazivom zanimanja, koje je u varaždinskim vrelima zabilježeno 1587. godine.

Među priloge dr. sc. Hranj uvrstila je i izrazito preglednu tablicu s abecednim popisom svih preziménā i bilješkom o tom u kojim su stoljećima potvrđena.

Dok je autorica monografiju zaključila isječcima iz recenzija, životopisom te sažetcima na hrvatskom i engleskom jeziku, ja ovaj prikaz zaključujem pohvalama.

Poznato nam je da je prezimenski korpus Republike Hrvatske u svojoj ukupnosti s jedne strane izrazito bogat i raznolik, a s druge strane poprilično slabo istražen. O prezimenima sjeverozapadnih (kajkavskih) hrvatskih područja vrlo se malo pisalo (istaknimo ovdje knjige Međimurska prezimena Anđele Frančić (2002.) i Prezimena potkalničkoga prigorja Krunoslava Puškara (2021.). Budući da ni varaždinska prezimena do sada nisu sustavno i sveobuhvatno istražena niti antroponomastički interpretirana, monografija Varaždinska prezimena: Pregled mijena prezimenskoga sustava i onomastička raščlamba – od prve pojave prezimena u Varaždinu do kraja 20. stoljeća dobro došao je i relevantan prinos boljemu poznavanju i razumijevanju te antroponimijske kategorije. Pedantna analiza, temeljena ponajprije na dijakronijskoj perspektivi, potvrđuje teorijske tvrdnje o prezimenima kao potvrdama pripadnosti određenomu kulturnomu i nacionalnomu prostoru, ističe specifičnosti ovoga konkretnoga prezimenskoga sustava (naročito s obzirom na motivaciju i tvorbu), a omogućuje i usporedbu rezultatā ovoga istraživanja s rezultatima istraživanja prezimenskoga fonda drugih do sada obrađenih hrvatskih područja (a dugoročno i s ukupnim hrvatskim prezimenskim fondom). Prikupivši građu te ju uzorno antroponomastički obradivši i leksikografski predstavivši, autorica ju je trajno sačuvala od zaborava – kao jezičnu i izvanjezičnu baštinu, što je posebno važno u kontekstu postupnoga nestajanja pojedinih prezimena (kao posljedice mnogih društvenih pojava, među ostalim, depopulacije).

Djelo je namijenjeno široku krugu korisnika. Udovoljavajući znanstvenim, antroponomastičkim kriterijima, bit će relevantno jezikoslovcima (ponajprije (antrop)onomastičarima, etimolozima, dijalektolozima, kontaktolozima i stručnjacima za povijest jezika), ali i drugim znanstvenicima koji se služe antroponimijskom građom. S obzirom na to da je imenska (dakle i prezimenska) građa svojim popisom i zastupljenošću unikatna posebnost svakoga pojedinog područja, ova će knjiga biti vrlo korisna i lokalnoj zajednici – Varaždincima, ujedno i nositeljima preziménā obrađenih u njoj. Stoga sve pozivam da sami u nju zavire kako bi se detaljnije upoznali s bogatstvom sadržaja koje je zbog ograničenosti opsegom bilo potrebno komprimirati.

Knjiga Varaždinska prezimena zasigurno će poslužiti kao oslonac svima koji se budu bavili istraživanjem hrvatskih preziménā, ali i autorici samoj kao poticaj za daljnja istraživanja te za otkrivanje novih, do sada nepoznatih ili neopisanih pojedinosti o varaždinskoj antroponimiji. Dok nove rezultate nestrpljivo iščekujemo, na objavljenoj knjizi od srca čestitamo!

Joža Horvat