Ispraćaj Mladena Pavera

U ponedjeljak, 13. studenoga, na zagrebačkom smo se Krematoriju oprostili od našeg Mladena Pavera. Uz g. Dragu Hmelinu, predsjednika Izvršnog odbora Hrvatskog rodoslovnog društva, dirljiv je pozdravni govor održao Mladenov kolega i prijatelj g. Tomislav Jakić. Uz njegovo dopuštenje, prenosimo govor kako ga je g. Jakić naknadno zapisao.

MLADEN  PAVER – POSLJEDNJI ISPRAĆAJ
Mirogoj, 13.11.2017.

Mladena Pavera upoznao sam na samome kraju šestog desetljeća onog prošlog, dvadesetog stoljeća. Bio sam mladi novinar, početnik u Informativnom programu tadašnje Televizije Zagreb, a on – netom postavljeni, kako smo mi novinari kolokvijalno govorili, oficir za informiranje u Komandi Pete vojne oblasti u Zagrebu. Viđao bih ga kada je navraćao u redakciju. Tada oficiri nisu nosili uniforme samo u svojim radnim prostorijama, pa je već i zbog toga svaki njegov dolazak bio primjetan. Ali, bio je primjetan i zahvaljujući njemu. Srdačan, otvoren, ljubazan, prijateljski raspoložen, uvijek spreman da pomogne nekim savjetom, no i da pita.

Pratila ga je tada anegdota za koju nikada nisam provjeravao je li istinita, ali – poznavajući Mladena – vrlo vjerojatno jest. A anegdota kaže ovo. Stigao je oficir za informiranje na teren gdje je neka jedinica izvodila vježbu. Izašao je iz Campagnole – za one koji ne znaju – terenskog vozila tipa Jeepa i krenuo prema stražaru koji se ukipio pred oficirom – tada je već bio major – a Mladen mu se obratio riječima: “Druže vojniče, molim Te budi ljubazan pa mi pokaži šator komandira.” Tako tipično za Mladena, a tako netipično za sve ono što inače podrazumijevamo pod pojmom “vojnik”.

U to smo se vrijeme sretali samo kao znanci, razmijenili bismo poneku riječ. Poznanstvo je preraslo u prijateljstvo tek kasnije. Poznavao sam Mladena u sve tri faze njegova života – u vojničkoj, u novinarskoj i u onoj trećoj, “rodoslovnoj”, koja je počela kao hobi, a pretvorila se u strast kojoj je dao cijeloga sebe.

Kada je skinuo uniformu, prešao je u uglednu, neću pretjerati ako kažem i slavnu novinsku kuću Vjesnik. Od tada on za mene više nije bio “drug potpukovnik Paver”, nego naprosto “kolega Paver”. Sretali bismo se češće, razgovori su postajali dulji, ali to je još uvijek bilo poznanstvo. Prijelomna točka nakon koje se na osnovi poznanstva počelo graditi i učvršćivati prijateljstvo, bio je tragični događaj koji se zbio u jednoj kasarni tadašnje armije u Srbiji. Vojnik albanske nacionalnosti, Kosovar, ubio je nekoliko vojnika drugih nacionalnosti, uglavnom Srba. Idućega dana pojavio se u Vjesniku Mladenov uvodnik, pisan za njega neobično  otvorenim, pa i oštrim načinom. Bez ikakve rezerve upozoravao je na to da se taj tragičan događaj ne bi  smio iskoristiti za poticanje međunacionalne mržnje i netolerancije. Osjetio sam potrebu – i udovoljio sam joj – da ga nazovem, čestitam na tekstu i kažem kako potpuno razumijem ono što je rekao, te da i ja mislim na isti način. U tome trenutku postalo je i meni i njemu jasno da razmišljamo na “istoj valnoj duljini”, da se u pogledima na stvari slažemo.

Nedugo nakon toga prvi me puta pozvao u svoj dom na čaj i razgovor. I takvih je razgovora kroz niz godina bilo mnogo. No, Mladen nije pripadao onoj kategoriji ljudi koji – kako godine prolaze – sve više govore o prošlosti. Ja bih tek tu i tamo, ”na kapaljku”, saznavao pokoji detalj iz njegovoga života – jednom, na primjer, da mu je bilo namijenjeno da postane svećenik, ali je prepoznao pravu stranu u ratu i priključio se partizanima, što je i odredilo njegov dalji životni put. Ili, nekom drugom prilikom – da je završio Novinarsku školu u Beogradu. Ne, Mladen nije volio naše susrete da bi mi pričao o prošlosti. Njega je zanimalo ono što je danas i ono što će biti sutra, a smatrao je da mu ja temeljem svega što sam znao, mogu pomoći da sazna više od onoga što su mu pružali mediji.

Nakon smrti njegove supruge ti su susreti posali rjeđi, moram priznati mojom krivnjom, jer jednostavno nisam imao srca pustiti ga, a on je smatrao da tako mora biti, da svaki puta kada dođem nešto priredi i s nečim me ponudi. Pokušao sam to kompenzirati, šaljući mu povremeno tekstove što sam ih objavljivao i nadajući se da će mu oni pomoći u traženju odgovora na pitanja: što se događa i zašto se događa.

Ljetos njegova mi je unuka javila da je smješten u dom, da mu je dobro i da se tamo dobro za njega brinu. Čvrsto sam preduzeo da ću ga posjetiti nakon godišnjih odmora. Odmori su prošli, svoju namjeru nisam odmah ostvario, a onda su me – rafalnom brzinom – sustigle dvije vijesti: najprije da je Mladen pao i da je u komi, a samo dva dana nakon toga – da je otišao.

I eto, sada smo tu da ga ispratimo na nepovratni put. Što reći na kraju? Reći ću nešto, za što mislim da bi se Mladenu svidjelo i da bi se s time složio. Kada je umro veliki vojskovođa pod čijim se vrhovnim zapovjedništvom i Mladen borio u Drugom svjetskom ratu, Miroslav Krleža je napisao da je “otišao za divizijama svojih mrtvih proletera”. Parafrazirajući tu misao, ja ću reći kako je Mladen otišao za izgubljenim snom jedne generacije. Pa ako možemo povjerovati da iznad i izvan ovoga ovdje i ovoga sada, postoji još “nešto”, onda moramo vjerovati da će Mladen taj izgubljeni san i pronaći.

Počivao u miru poštovani prijatelju, dragi Mladene.

Tomislav Jakić

nekadašnji novinar i urednik TVZ, odnosno HTV

Gordan Gledec

Istraživanjem rodoslovlja bavi se od 1999. godine. Uglavnom istražuje prezimena svojih predaka: Gledec (Poljanica Bistrička, Zagreb) i Hitrec (Martinci, Zlatar, Zlatar-Bistrica). U svom obiteljskom grmu ima preko 2400 pojedinaca. Zaposlen je kao profesor na Zavodu za primijenjeno računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu.

Komentirajte!

Your email address will not be published. Required fields are marked *